Tačno u osam sati počinje jutarnji sastanak.
„Čovjek koji je pokušao prodati izgubljeni original Dejtonskog mirovnog sporazuma za 50.000 eura je uhapšen, a sudski proces protiv nekadašnjeg vođe Vojske Republike Srpske pod vodstvom Ratka Mladića pred UN- ovim Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu ponovo je odgođen.“ Ovo su vijesti iz dnevne štampe koje sažima bosanskohercegovačka prevoditeljica koja radi za članove švicarskog tima za saradnju i promatranje (Liaison and Observation Team, skr. LOT).
Nalazimo se u dnevnom boravku kuće švicarskog LOT tima u hercegovačkom gradu Mostaru. Vojnici 27. kontingenta Vojske Švicarske stacionirani su ovdje, jer regija spada u red potencijalnih izvora sukoba. Tokom rata u Bosni i Hecegovini (1992.-1995.) vodile su se borbe između hrvatsko-bošnjačkih i srpskih vojnih jedinica, a kasnije i između Hrvata i Bošnjaka. Od tada je grad praktički podijeljen.
Nakon osvrta na prethodni dan i pregleda rasporeda današnjih zadataka i planiranih sastanaka, rezidentni komandant Claudio Wiederkehr podsjeća svoje ljude da sve „pakete“ za članove porodica pripreme za predstojeći let za Švicarsku.
Šest muškaraca i dvije žene žive u šest soba, rade šest dana u sedmici, sami kuhaju i peru veš. Spremačica dolazi svako jutro i čisti kuhinju i kupatilo. Tokom šestomjesečne službe vojnici imaju 20 dana odmora i u slobodno vrijeme ne moraju nositi uniforme.
Pipanje pulsa
Carlo Kaufmann, stožerni oficir i predstavnik Vojske Švicarske s najvećim rangom u Bosni i Hercegovini, nam je na predavanjima u glavnom štabu EUFOR-a u kampu Butmir kod Sarajeva objasnio da LOT-ovi predstavljaju sistem ranog upozorenja za EUFOR. „Pokazujemo prisutnost, gradimo veze, promatramo situaciju i prikupljamo informacije.“
Švicarci razgovaraju s ljudima svih društvenih slojeva kako bi procijenili situaciju. Razgovaraju s političarima, religijskim vođama, direktorima škola, direktorima bolnica, nevladinim organizacijama, organizacijama za zaštitu ljudskih prava, sindikatima i mnogim drugim. „Želimo dokumentirati sve iz oblasti naše odgovornosti. Sastavljamo mozaik od malih dijelova. Jako smo aktivni u Mostaru ali idemo i u najzabačenija sela“, kaže Wiederkehr. Većina ljudi ima pozitivan stav prema misiji. „Desi se da svaki deseti čovjek bude sumnjičav i pita šta želimo od njega.“ Rezidentni komandant je mišljenja da je u regiji Mostara, gdje živi 49% Hrvata, 44% Bošnjaka i manji broj Srba, trenutno mirno. „Hrvati i Bošnjaci žive odvojeno i jedni druge ostavljaju na miru.“ Međutim, u anketi koju je proveo EUFOR u Bosni i Hercegovini i u kojoj je učestvovalo 2.000 do 3.000 ljudi, 80% je reklo da se situacija pogoršala i da nije stabilna. „To je ujedno i razlog zašto je EUFOR još uvijek tu.“
Vrlo osjetljiva tema je i težnja Hrvata ka autonomiji. Iznova se pojavljuju grafiti s kukastim križem ili hitlerskim pozdravom desno orijentiranih nacionalističkih krugova tokom fudbalskih utakmica na stadionima. Hrvati s druge strane prebacuju Bošnjacima da sve dublje tonu u radikalni islam. Bosansko-muslimanska strana ogorčena je križem visokim 33 metra na brdu Hum iznad Mostara i smatra ga provokacijom.
Djeca i omladina u Mostaru pohađaju nastavu u odvojenim učionicama. Kaže se da problem ne predstavljaju nastavnici, već roditelji koji ne žele da im djeca idu u školu s djecom druge etničke pripadnosti. „Imaju različite nastavnike i uče neku drugu historiju“, kaže vojnik Yves Dätwyler.
Jedan od članova tima jednom sedmično predstavlja neku temu. Danas Carmen Müller u desetominutnom izlaganju referira o islamizmu i radikalizaciji u Bosni i Hercegovini. Procjenjuje se da je oko 280 boraca iz Bosne i Hercegovine otišlo u borbu za džihad. Spominje selo Gornju Maoču na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, poznato kao mjesto u kojem žive salafisti. Bosanskohercegovačke sigurnosne agencije pretpostavljaju da se u tom selu regrutiraju džihadisti.
U patroli
Nakon sastanka vrijeme je da se krene. Vozimo se u vojnom džipu. Müller i Dätwyler su u maskirnoj uniformi i s beretkama na glavi, te time jasno prepoznatljivi kao pripadnici EUFOR-a. Nisu naoružani ali su obučeni za upotrebu vatrenog oružja. Oružje i municija zaključani u EUFOR kući služe samo za samoodbranu, kako ističe Wiederkehr. „Oružje možemo nositi samo u slučaju da se situacija zaoštri i da moramo evakuirati kuću ili nam bude naređeno povlačenje. Ukoliko b došlo do pucnjave u gradu, imamo naređenje da obučemo pancirne prsluke, stavimo šljemove na glavu i ponesemo oružje, međutim, to se do sada nije dogodilo.“ Ipak je bilo kritičnih situacija, kao što je to bio slučaj 2014. godine, kada je zapaljena zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i prekinuti izbori. Naredni izbori planirani su za 2018. godinu. Rijetko ko od ljudi s kojima smo pričali vjeruje da će se izbori održati.
Susret kao sićušna kockica mozaika
U patroli po Mostaru slučajno srećemo njemačkog biciklistu, aktivistu jedne kršćanske nevladine organizacije koja u islamskom svijetu želi širiti „ljubav prema Isusu“. Vojnik Dätwyler pravi bilješku i spomenut će ovaj susret u svom dnevnom izvještaju. Slijedi kratki ručak u malom i tradicionalnom restoranu u slikovitom starom dijelu grada Mostara, pored čuvenog starog mosta. Stari grad i most dio su kulturne baštine UNESCO-a. Švicarski vojnici tokom patrole uvijek jedu vani kako bi, s jedne strane, pokazali svoju prisutnost, ali i podržali lokalnu privredu.
Popodne idemo u Zavod za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona. To je već sedmi susret s direktorom Vladom Čuljkom. Nakon ljubaznih pozdrava, poslužena je kafa. Vojnici Dätwyler i Carmen Müller vode razgovor, a Zijada, za vrijeme rata nastanjena u Njemačkoj i angažirana kao prevoditeljica za švicarski LOT, prevodi na njemački.
Čuljak ponosno priča kako je nezaposlenost opala za 4-5%. Dobra vijest je i što će avio-komapnija Eurowings od sljedećeg ljeta letjeti za Mostar. „Bilo bi lijepo da i Švicarska ima direktnu liniju“. Frustriran je dok priča o Bosancu nastanjenom u Švicarskoj koji je investirao u Beogradu. „Zašto tamo, a ne ovdje? Imamo jeftinu radnu snagu, a i situacija je najvećim dijelom stabilna“. Ipak na kraju spominje i političku stagnaciju. „Već osam godina nismo imali izbore. Nemamo gradski odbor i time ni nadležnih za izdavanje građevinskih dozvola, što predstavlja problem“. Nakon ozbiljnih tema, priča se nastavlja u opuštenom tonu. Direktor Čuljak priča o posjeti minhenskom Oktoberfestu, o lovu, lovačkoj kolibi i svom psu. Opraštamo se nakon sat vremena. Mladi švicarski vojnici će informacije i zapažanja skupljena tokom dana spomenuti u svom izvještaju. Izvještaj će biti poslan EUFOR-u kao sićušna kockica mozaika u velikoj slici o stanju i atmosferi u podijeljenoj državi u kojoj žive mnogi narodi.
Želite li pročitati članak na engleskom, njemačkom, francuskom ili talijanskom jeziku, posjetiti navedeni link.
